Arhiviranje snova

Zanesena propitivanjem granica i širenja protega tradicionalnih medija te traganjem za novim mogućnostima pojedinih tehnika, grafičarka Ana Sladetić inovativnim i aktualnim vizualnim i/ili prezentacijskim strategijama u svojim radovima, uvijek iz vrlo osobnog rakursa, tematizira rubne, zanemarene ili teško uhvatljive fenomene. Anini radovi, bilo da pripadaju tradicionalnim likovnim medijima bilo pak intermedijalnim i multidisciplinarnim kategorijama, neposredni su iskazi umjetničine izrazito intimne poetike.
Intimizam osobnih kodova i autoreferencijalnost inherentni su i recentnoj grafičkoj mapi Dream Maps iz edicije Argola u izdanju Kabineta grafike HAZU (2020.), koja pripada istoimenoj seriji radova. Dream Maps vizualni su zapisi najdojmljivijih Aninih snova, opredmećene igre nesvjesnog (C. G. Jung) i njegovih simbola. Naizgled nepovezani, nepouzdani i nepostojani, snovi su nesvjesne interpretacije vlastitih misli, problema, mašte, sjećanja i zabačenih uspomena, osobnih i društvenih kompleksa, nametnutih predrasuda, počinjenih pogrešaka, djetinjih želja, osjećaja, nagona, apstraktnih pojmova te sretnih ili uznemirujućih događanja.
Magijski odrazi iskonskog, proživljenog, kolektivnog ili potisnutog, efemernim i zagonetnim govorom nesvjesnog, u Anino svjesno naviru kao misaone mreže snolikih iracionalnih i složenih mentalnih shema, kodiranih simboličkih vizija u kojima sve može poprimiti simboličku formu ili značenje. Sustavom slobodnih asocijacija fluidne i hibridne motivike prirodnih pojava, predmeta ili apstraktnih pojmova umjetnica otvorenom zaigranošću campovskog narativa uprizoruje snove kao vedre i lepršave ikoničko-ideogramske prikaze naglašenog kolorita. U grafičkoj mapi Dream Maps aproprijacijama i vizualnim citatima masovne kulture uprizoruju se predodžbe kolektivnih snova (želja) temeljenih na arhetipskim uzorcima arhaične kolektivne svijesti. Reklamno-ludičkim vizualnim idiomom preslojavanja gotovih vizualnih rješenja, predložaka te stereotipa i klišeja o muškosti, moći, bogatstvu, obilju, zabavi ili putovanjima Ana reinterpretira arhaične mitove o junaku, obilju, ljepotici ili transcendenciji, odnosno arhetipski kolektivni san o osobnom napredovanju kroz kolektivne potrošačke vizije novih bogova i demona suvremenog čovjeka i materijalističke današnjice.
Ana primjenom relacijske estetike (N. Bourriaud) i suvremenih postmodernističkih strategija citatne igre, montaže i kolažiranja te ludičkih kodiranja u mapi materijalizira efemerni jezik nesvjesnog i arhivira predodžbe kolektivnog sna razotkrivajući kako svi gajimo slične težnje, strahove i želje.

Ana Petković Basletić

Heterotopije iščezavajućih prostora

Serija grafika Urbana prolaznost umjetnika Mirana Šabića svjedoči o neumoljivom protoku vremena koji nagriza topose urbanog krajolika. Samobor i njegova neposredna okolica, koji su dio umjetnikova životnog okruženja, inspirirali su ga na izradu bakropisnih studija o iščezavajućim prostorima koji su pohranjeni kako u osobnoj tako i u kolektivnoj memoriji njihovih stanovnika. U sadašnjem vremenu ulog ne tako davne urbane prošlosti kao da je prekrio talog zaborava. Urbani krajolici promijenili su svoja uporišna mjesta, a pojedini toposi izgubili su primarnu funkciju i značenje. Pomaknuta u pozadinu interesa, ta mjesta s ožiljcima vremena ukazuju na prolaznost i privremenost svoga postojanja.

Akribičkim bilježenjem i umjetničkom interpretacijom viđenog kamenolom pokraj Samobora, bivša tvornica Klara, bivše skladište oružja i robna kuća SAMA u Šabićevim grafikama postaju heterotopijska mjesta uslojenog značenja. Od primarne percepcije vidljivog industrijskog krajolika do unutarnjeg sloja „drugog pogleda“ isprepliću se društvena povijest i marginalizirano postojanje. Moduliravši „ondje i nekada“ u „ovdje i sada“, autor bliske vizure stvarnih mjesta prikazuje onakvima kakve su kroz vrijeme došle do nas.

Serija Urbana prolaznost niz je kompozicija koje prikazuju građevine u krupnom planu čije konture umjetnik naglašava jakim obrisnim linijama, dinamizira finom modelacijom tkiva arhitektonskih elemenata i vegetacije te ostavlja statične ravnomjerne i bezvremenske bjeline obzorja koje smješta u horizontalni kadar dajući im karakter bliskog pogleda na vizualnu pripovijest o industrijskom krajoliku. Iako građena za ljude, mjesta koja prikazuje pusta su, što im daje dodatnu auru prolaznosti i napuštenosti.

Izrađene u tehnici bakropisa, pomno obraćajući pozornost na svaki detalj kako u prikazu tako i u višefaznom jetkanju koje produbljuje teksturu i pojačava izražajno crnilo, ove grafike akumuliraju poseban ugođaj onkraj vidljivog traga zabilježenog na podlozi. Koherentni vizualni narativ vješto i vjerno izveden u bakropisu u motriteljevu imaginariju dobiva dublji smisao te vremensko i prostorno značenje ukazujući na neumitnu prolaznost vremena. Prisjećajući se prošlosti i svjedočeći procesu propadanja mjesta koja su utkana u urbanu povijest kraja, Šabić zamrzava vizure jednog trenutka u komprimirane sekvence efemernog postojanja. U autoreferencijalnim obrisima prožetima stvarnošću ova serija grafika ispod površine viđenog transcendira mijenu prolaznosti u kojoj vrijeme nagriza sve stvoreno.

Vesna Kedmenec Križić

Kartografija osobnog svemira

U skučenom prostoru grafičke mape, intimni format otiska nositelj je oblikovnih i značenjskih premisa grafičke sintakse Čavrkovih impresivnih kompozicija ciklusa Carta incognita. Sadržajni i prosedejni sukus ujedno je i dokaz kako je žestina njegova grafičkog nerva jednako snažna na malom papirnom formatu. Grafičke otiske edicije Argola odlikuju majstorstvo u postupku preslojavanja matrica, živa materičnost transparentnih planova, fina koloristička tonska i rasterna gradacija snažnog prostornog dojma. Ono što ih osim formata i idiomske potke čini posebnima u odnosu na akvatinte velikog formata, jest svojevrsna redukcija oblikovnih formi, koje u svojem sižejnom stegnuću dobivaju aproprijacijski predznak.

U interpretativnoj zoni naslovne teme ciklusa zadržavaju pulsirajući vitalizam transverzalnih trasa, (re)konstruirani preplet meridijana i paralela, geografskih dužina i širina, navigacijskih koordinata iskreirane kartografije nebeskih sfera. Stvorena je tako aluzivna projektna slika mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a koloristička skala biva podešena za eteričnu simulaciju galaktičke atmosfere. Dugogodišnje pasionirano bavljenje dubokim tiskom, vidljivo u akvatintnim ostvarenjima grafičke mape, rezultiralo je otiscima koji na grafičkoj matrici zadržavaju metjerske postupke idiomskog linijskog kôda Carte incognite. Tragovi karakteristična raspršenog efekta proizašli su iz prosedea s napetim strunama konopa iznad površine matrice, koje se, umočene u tekući lak, postupkom drippinga nanose na matricu. Nepravilne levitirajuće forme- koje naliježu na linijsku osnovu – svedena je na minimum; kompozicijski i motivski sažetije, ali dominantnije, zbog čistih koloristički tonova otvorenog spektra, u svom reduktivizmu kao da se povlače pred mrežom silnica matrične potke.

Izvjesno je kako je grafička ploča za njega prostor oslobađanja kreativne energije, topos posvajanja imaginativnih zamisli i polje utisnuća artističkog identiteta. Stoga, ako je grafička matrica Čavrkova tabula rasa, onda je grafički list uistinu karta nepoznatog, odnosno komadić osobnog svemira, iluzionirana karta nedokučivih nebeskih prostranstava. Carta incognita grafički je projekt čija se prostorna neomeđenost i vremenska neograničenost sagledava u otvorenosti svojih prosedejnih permutacija. Podrazumijeva posvećenost jednoj ideji, konceptu, intrigira svojom protežnošću dužom od desetljeća te imponira mogućnostima metjerskih sintaksi. Grafike za mapu lajtmotivi su autorovih velikih grafičkih kompozicija, koji i u svojem intimnom formatu imaju snagu i jačinu zrelog metjerstva i stvaralačkog vitalizma.

Ružica Pepelko

Izopačena perspektiva* našeg doba

Propast se zbila, oko nas razvaline, počinjemo stvarati svoj novi mali okoliš i gajiti nove male nade. Mučan pothvat... (David Herbert Lawrence, Ljubavnik Lady Chatterly)

Katastrofični imaginariji kroz povijest kulture i umjetnosti trajno potvrđuju čovjekovu urođenu fascinaciju katastrofama. Taj fenomen ljudske prirode način je našeg suočavanja s neshvatljivim, bolnim događajima ili užasnim pojavama u svijetu. Među mnogim različitim zbivanjima koja izmiču ljudskom razumijevanju jest i rat, u čijoj se razarajućoj moći očituje silina dinamizma teorije katastrofe (A. Le Brun).

Još je Heraklit izjavom Rat je otac svemu, svemu kralj proglasio ratgospodarom svemira, tvorcem novih svjetova i društvenih poredaka. Upravo ta premisa u potki je Subterraneusa. Kao logički produžetak i nadopunu djelima nastalim zadnjih desetak godina (ciklusi Iluzija sigurnosti i Kontrolirati nemoguće), Edvin Dragičević nastavlja problematizirati temu rata, ali ovog puta bez svoje prepoznatljive idiomske ironije. Polazeći od arganovske istovjetnosti arhitekture i kulture, estetikom uništenja umjetnik strpljivo oblikuje pretkazujuću viziju,svoju „oglednu zbirku“ nadzemnih ruševina i podzemnih labirinata. U ništavilu ne-prostora bezvremene neokaljane bjeline lista stoje izolirani osamljeni motivi oprečnih svjetova. Nadzemnom razorenom sablasnom svijetu naseljenom „kosturima“ imaginarne bezlične utilitarne ili vojne arhitekture suprotstavlja se podzemni skladan labirintno-modularni prazni svijet geometrije. Proturječnost svjetova pojačana je oprečnošću duktusne fakture. Bakropisnom linijskom minucioznošću gustih titravih poteza u strukturu tih tihih svjedoka ratnog stanja (P. Virilio) iznova se upisuju bolna sjećanja na strahote koje su se dogodile, koje se događaju i koje će se tek dogoditi. Naprotiv, „mjesto zaklona“ jasnim čvrstim širokim konturnim linijama razgraničava prazninu oblikujući prostor koji tek treba ispuniti. Motivskom te kompozicijskom jednostavnošću Dragičević ne banalizira problematiku negativnog ljudskog djelovanja već potencira nelagodu užasa pritom uspijevajući da ipak ne postane užasavajuća. A opet, iza te privlačne jednostavnosti skriva se iskaz ljudskog tragizma.

Naizgledna suprotnost fikcijskog heterotopijskog svijeta distopijskog nadzemlja i utopijskog podzemlja zapravo je jedinstvena istovjetna refleksija predodžbe svijeta (nakon atomske bombe) u kojoj se ogleda San o uništenju (koji) se iz beskonačnosti prevodi u konačnost (A. Le Brun), refleksija u kojoj mit o kraju čovječanstva postaje surova realnost u kojoj je budućnost monstruozno vrijeme poraza i nemoći. U toj izopačenoj perspektivi dehumanizacije civilizacije na izmaku, poharane razaranjem i kaosom, čovjeku preostaje tražiti utočište u svijetu podzemlja, stoljetnom eufemizmu za Pakao, koji postaje mjesto naših nadanja. Tako suočenima s golom ružnoćom svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te s civilizacijskom krizom uznemirujućih proporcija ne ostaje nam nego pitati se srljamo li doista u neopozivi kraj potpunog uništenja.

Ana Petković Basletić

---

* Anne Le Brun, Izopačena perspektiva / Između stvarne i imaginarne katastrofe. Ceres, Zagreb, 1998.

Strategije programirane greške

Krenuvši za odjekom Gibsonova citata, Ines Krasić otisnula je seriju grafičkih listova čiji je vizualni korpus nakrcan motivima povučenim iz virtualnog i osobnog mentalnog repozitorija s namjerom stvaranja kompozicija narušenih kanona paradigme slike tenamjerno izmaknutog značenjskog konteksta.

Premda distopičnih ozračja i hibridnih konstrukcijskih rješenja, krajolici Periferije nisu apokaliptični, tjeskobni, mračni i prijeteći toposi već heterotopijska mjesta (Foucault) (de)konstruirane, a time i posvojene, simulakrumske topografije. Motivska i kromatska zagušenost kadra prezasićenjem vizualnog materijala namjerna je spekulacija koja u potki grafičkog artefakta nosi autoričinu intenciju «lišavanja slike značenja», odnosno izmicanja smislenog podteksta. Rubni elementi urbanog ikonografskog repertorija (favele – «gradovi od kartona», «žive greške», megalopolisni kompleksi…) u paradoksalnom konstruktu brikolažiranih fotopanorama čine postmodernistički inventar Inesine sižejne diorame. Na taj slojeviti tematski kolaž naliježu autoreferencijalni elementi – motivi osobne ikonike, zaštitni znak svakog njezina rada procesualne protežnosti.

Suvereno vladajući metjerstvom i metodologijom obrade matrica, dozvoljava si prosedejne igre čije se majstorske demonstracije ogledaju u dojmljivom nizu korištenih tehnika dubokog tiska te proširenih mogućnosti grafičkog procesa (transferirani fotopredlošci). Lucidne i ironijske notacije u programiranim žanrovskim, kompozicijskim i kromatskim pomacima, pa i (ne)namjernim greškama na platformi matrica, proširene su intrigantnim kompozicijskim diverzijama kadrova otisnutih u negativu, koje naše oko podešeno na pozitiv realnih prikaza procesuira kao senzorni otklon, optičku podvalu. Slojevita matrična struktura i faktura ostvarena strategijama navođeno programiranih slučajnosti – utisnućem buga, greške, senzorne smetnje, u konačnici postaje potpisani statement, svojevrsni umjetničin autograf.

Sublimne atmosfere «periferijā svijeta» sadrže polemička mjesta umjetničkog čina nužno uvjetovanog klasičnim i alteracijskim mogućnostima grafičkog medija kao poligona izazova prosedea i metjerske prezentacije te njegova artefakta podložnog kasnijim paraleksijama pri interpretaciji postmodernističke sintakse pri čemu je «utisnuće autora» istisnuto instancom primatelja poruke (Derrida). U svijetu u kojem je težnja savršenstvu u svim vidovima života apsolutni imperativ, u kojem smo svi «baždareni na ispravno» (I. K.), Ines Krasić spekulativnim vizualnim konstrukcijama metaprostora i namjernim prosedejnim paragrafijama konotira i potvrđuje postulate auratičnosti multioriginala, provocira aproprijacijskim strategijama i propituje svrsishodnost i senzorne posljedice umjetničkog čina.

Ružica Pepelko