Crtački panoptikum Vanje Radauša
Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zahvaljujući donatorskoj gesti akademika Vanje Radauša (29. travnja 1906. – 24. travnja 1975.), a kasnije i njegove obitelji – supruzi Jelki Radauš Ribarić i kćerima Ranki i Tanji Radauš, u svom fundusu čuva značajan korpus (oko 900) umjetnikovih crteža i akvarela. Povodom jubilarne 115. godišnjice rođenja i u spomen na izvanredan umjetnički opus, jednom od najvećih crtača među kiparima posvetili smo virtualnu izložbu Vanja Radauš / Izabrani crteži iz fundusa Kabineta grafike HAZU.
Vanja Radauš kompleksna je i iznimno rijetka osobnost hrvatske moderne umjetnosti po temperamentu, prodornosti i provokativnosti. U njegovim unutarkorpusnim korelacijama intermedijalnog opusa - kiparstvu, medaljerstvu, crtežima, akvarelima, temperama, linorezima, ali i poeziji i prozi - sagrađenog od ljubavi i smrti[1] zorno se ogleda Umjetnik, univerzalni stvaralac čiji je trajni poriv traganje za iskrenom i neposrednom slikom života. Bezrezervna potraga za duhovnom zbiljom nagnala ga je i izvan protega njegove primarne djelatnosti, kiparstva. Upravo kroz hiperproduktivne crtačke varijacije – skice, studije, krokije, gotove crteže i crtačke cikluse, Radauš nastavlja oslobađati svoju čulnost te žestinu izraza i imaginacije. Duboke i autentične emocije najskrivenijih i najtajanstvenijih prostora bića – od radosti, ushita, zanesenosti i očaranosti, preko ljubavi i strasti, do straha, boli, tuge, gnjeva, očaja, bunta, kritike, krika i bijesa – njegova su stvaralačka i pokretačka sila koja opće i osobne memorije, potezom ruke na listu papira, preobražava u figurativne autorske likovne vizije najdublje unutarnje (pod)svijesti.
Crteži, autonomni, a opet neodvojivi od radauševske stvaralačke ukupnosti, proširuju i razlažu primordijalne teme erosa i thanatosa novim autentičnim iskazima. Trajno postojane kako u pojedinim crtežima tako i u crtačkim ciklusima, u četiri i pol desetljeća stvaralaštva, svedive su na pet arhetipskih čvorišta – ženu, muškarca, djetinjstvo, tjelesnost, smrt i na njihove mnogostruke značenjske sastavnice i implicitne ambivalentnosti. Smrt, kao kompleksna i dominantna tematika, iskazana je iz rakursa povijesti, prolaznosti vremena i nasilja. Te radauševske makabrične sklonosti ispoljavaju se već u ranom ciklusu indikativnog naziva Dance macabre[2] (1936. – 1939.) koji uprizoruje niz anonimnih ratnih stradalnika – kostura, a potencirane su proživljajima partizanske borbe tijekom Drugog svjetskog rata te nezadovoljstvom političkim prilikama i novim društvenim previranjima sredinom 1960.-ih. Crtački ciklusi Krvavi fašnik (1965./66.), Tifusari (1971. – 1973.), Vizije (1972.), Flora croatica / Crni herbarij (1972.), Matere (1972.) halucinantne somnambulne ekspresivne vizije, nastale u razdoblju najveće posvećenosti crtežu i poeziji,[3] iskaz su Radauševa ogorčenja i pobune na tadašnje političko zatiranje nacionalnog identiteta. Crnim antropomorfizmom flore i faune, odnosno redukcijom i rasapom ljudske figure na utvare i skelete, oblikuje transpovijesne sugestivne znamene boli, patnje, samoće i bespomoćnosti odnosno suosjećajna vizualno-metonimijska očitovanja tragične hrvatske povijesti i hrvatskog čovjeka.
Mrak ranih i ratnih crteža (1943. – 1945.) te poratnih crteža iz 1970.-ih, nakratko je odagnao i rasvijetlio niz prikaza djevojčica, djevojaka i žena nastalih u predratnom razdoblju[4] (1936. – 1941.). Iz bjeline lista izdižu se čiste lirske senzacije blagosti i ljepote opredmećene bajcom[5] i perom, s pokojim laviranjem, lapidarnim i sažetim potezima. Intimno intoniranim ciklusima vraća se i u posljednjih šest godina stvaralaštva. Međutim, elegičnim raspoloženjem i tehničkom tipologijom odudaraju od predratnih i ratnih portreta, aktova i figura. Ciklusima Portreti našeg čovjeka (1969. – 1974.), Sjećanje na djetinjstvo (1971. – 1972.) i Sjećanja (1974. -1975.) Vanja Radauš lapidarnom poetikom i raznovrsnim ekspresivnim stilizacijama gomila vlastita fragmentarna sjećanja. Od tehnički raznorodnih[6], po sjećanju nastalih, shematiziranih karakterno-karikaturalnih portreta bliskih znanaca i uzora, preko sumarnih narativno-ekspesivnih, crnilom tuša naznačenih prizora nedoigrane mladosti i buđenja erosa iz djetinjstva provedenog na obalama Bosuta u rodnom zavičaju, sve do neprepoznatljive dezintegracije osoba i toposa apstrahiranih laviranjima i automatizmom kista kao izraza bolnosti sjećanja i očaja nad rasplinućem prolaznosti vremena.
Izdvojenim sugestivnim senzibilitetom poetike antilijepog, grotesknog i zlokobnog, crtački panoptikum Vanje Radauša sintetizira ukupnost života u vremenima povampirene ljudskosti[7]. Vizije rata, stravičnog nasilja, gubitka, prolaznosti i smrti, snagom radauševske vizualne optike teatra apsurda i okrutnosti postaju simboličko-metaforičke elaboracije pogrebnog marša i mrtvačkog plesa ugroženog humaniteta. Obdaren posebnim srcem i snovima zlokobnim,[8] narisao je jednu od najtamnijih hrvatskih dionica o propasti čovjeka, u kojoj je upisano medijevalističko-moralističko upozorenje i vapaj za životom.
Ana Petković Basletić
[1] Katica Čorkalo: Radauševa književna posveta zavičaju i domovini u: Dani Josipa i Ivana Kozarca, zbornik. Privlačica, Vinkovci, 2001., str. 25.
[2] Ciklus se referira na španjolski građanski rat. Crteži se čuvaju u današnjem Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu.
[3] Tom nizu pripadaju još i crtački ciklus Glagoljski alfabet (1972.) te crteži iz serije Strašila (1967. –1968.) koji nisu uključeni u izložbu.
[4] Predratnom razdoblju pripadaju i Radauševe dekalkomanije (1937.), koje se u velikom broju nalaze u našem fundusu. Zbog svoje apstraktnosti mogu se uzeti kao anomalije koje potvrđuju Radauševu ukorijenjenost u figuraciji.
[5] Orahovo močilo.
[6] Flomaster, tinta i pero, tuš i laviranje kistom.
[7] Tonko Maroević: Patnik u obliku, noćnik na fašniku. Vanja Radauš / Retrospektiva. Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007., str. 31.
[8] Hrvojka Mihanović-Salopek: Nepoznato rukopisno pjesništvo Vanje Radauša. U Vanja Radauš: Buđenje snova. Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., str 33.
Životopis
Kipar, crtač i pjesnik Vanja Radauš, rođen je 29. travnja 1906. godine u Vinkovcima. Na ALU u Zagrebu završio je kiparstvo 1928. (R. Frangeš – Mihanović i R. Valdec), a 1930. godine specijalku kod I. Meštrovića. Studijski je boravio u Parizu (1930./1931.) te putovao po Francuskoj i Italiji (1937. i 1939.).
Kao član grupe Zemlja (1932. – 1933.) sudjeluje na njezinim izložbama prvo kao član, a zatim kao gost, do njezina ukidanja 1935. godine.
Godine 1939. u zagrebačkom salonu Ullrich održao je prvu samostalnu izložbu te u suradnji s kip. J. Turkaljem i arh. I. Zemljakom izrađuje za Mirogoj prvi javni spomenik (Spomenik borcima I. svj. rata). Bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu (1940. – 1943.) do priključivanja antifašističkoj borbi i odlaska u partizane. Tijekom NOB-u boravio je u Glini, Vojniću, Topuskom, Slunju i Otočcu; izabran je za člana Prezidijuma ZAVNOH-a (1944.) i izdao je mapu linoreza Mi pamtimo (1945.).
Od 1945. do 1969. godine bio je profesor na ALU u Zagrebu. Godine 1947. dodijeljen mu je naslov majstora kipara na ALU te je izabran za redovnog člana JAZU. Bio je tajnik VII. razreda JAZU (1949. – 1950.). Od 1950. godine voditelj je majstorske radionice.
U poslijeratnim godinama izradio je veliki broj javnih spomenika. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, među kojima se ističe XXV. bijenale u Veneciji (1950.). Radauševe najznačajnije samostalne izložbe su: Tifusari (1958./59.), Panopticum croaticum (1961.), Čovjek i kras (1964.), Krvavi fašnik (1966.), Zatvori i logori (1969.). Posljednja izložba bila mu je izložba crteža u Kabinetu grafike JAZU (1975.). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima i Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor (1960.).
O njegovom kiparskom radu M. Peić, Lj. Babić i V. Eckl izdaju monografiju 1965., a o njegovom crtačkom opusu S. Marković 2005. godine.
Vanja Radauš je umro u Zagrebu 24. travnja 1975. godine u nerazjašnjenim okolnostima.
autorice koncepcije i izbor radova: Ana Petković Basletić i Ružica Pepelko
autorica predgovora i životopisa: Ana Petković Basletić
autorica kataloga djela: Ružica Pepelko
fotografije: Fotoarhiv KG HAZU
travanj 2021.
© Kabinet grafike HAZU
