Nebo iznad luke bilo je boje televizijskog ekrana podešenog na kanal koji je prestao emitirati.
(William Gibson, Neuromancer, 1984.)
Krenuvši za odjekom Gibsonova citata, Ines Krasić otisnula je seriju grafičkih listova čiji je vizualni korpus nakrcan motivima povučenim iz virtualnog i osobnog mentalnog repozitorija s namjerom stvaranja kompozicija narušenih kanona paradigme slike tenamjerno izmaknutog značenjskog konteksta.
Premda distopičnih ozračja i hibridnih konstrukcijskih rješenja, krajolici Periferije nisu apokaliptični, tjeskobni, mračni i prijeteći toposi već heterotopijska mjesta (Foucault) (de)konstruirane, a time i posvojene, simulakrumske topografije. Motivska i kromatska zagušenost kadra prezasićenjem vizualnog materijala namjerna je spekulacija koja u potki grafičkog artefakta nosi autoričinu intenciju «lišavanja slike značenja», odnosno izmicanja smislenog podteksta. Rubni elementi urbanog ikonografskog repertorija (favele – «gradovi od kartona», «žive greške», megalopolisni kompleksi…) u paradoksalnom konstruktu brikolažiranih fotopanorama čine postmodernistički inventar Inesine sižejne diorame. Na taj slojeviti tematski kolaž naliježu autoreferencijalni elementi – motivi osobne ikonike, zaštitni znak svakog njezina rada procesualne protežnosti.
Suvereno vladajući metjerstvom i metodologijom obrade matrica, dozvoljava si prosedejne igre čije se majstorske demonstracije ogledaju u dojmljivom nizu korištenih tehnika dubokog tiska te proširenih mogućnosti grafičkog procesa (transferirani fotopredlošci). Lucidne i ironijske notacije u programiranim žanrovskim, kompozicijskim i kromatskim pomacima, pa i (ne)namjernim greškama na platformi matrica, proširene su intrigantnim kompozicijskim diverzijama kadrova otisnutih u negativu, koje naše oko podešeno na pozitiv realnih prikaza procesuira kao senzorni otklon, optičku podvalu. Slojevita matrična struktura i faktura ostvarena strategijama navođeno programiranih slučajnosti – utisnućem buga, greške, senzorne smetnje, u konačnici postaje potpisani statement, svojevrsni umjetničin autograf.
Sublimne atmosfere «periferijā svijeta» sadrže polemička mjesta umjetničkog čina nužno uvjetovanog klasičnim i alteracijskim mogućnostima grafičkog medija kao poligona izazova prosedea i metjerske prezentacije te njegova artefakta podložnog kasnijim paraleksijama pri interpretaciji postmodernističke sintakse pri čemu je «utisnuće autora» istisnuto instancom primatelja poruke (Derrida). U svijetu u kojem je težnja savršenstvu u svim vidovima života apsolutni imperativ, u kojem smo svi «baždareni na ispravno» (I. K.), Ines Krasić spekulativnim vizualnim konstrukcijama metaprostora i namjernim prosedejnim paragrafijama konotira i potvrđuje postulate auratičnosti multioriginala, provocira aproprijacijskim strategijama i propituje svrsishodnost i senzorne posljedice umjetničkog čina.
Ružica Pepelko